Sea Queen
Užas gradskog prijevoza
Ne znan šta su si umislili pojedini vozači Prometovih autobusa na gradskim linijama da imaju takvu slobodu da svakodnevno na razne načine vrijeđaju putnike. Jedan od posljednjih bio je danas i sama sam mu nazočila. Cura od nekih 18 godina ušla je u autobus na prednja vrata kao i ostali prije nje. Međutim umisto da autobus krene ubrzo su se iz njega začuli povišeni tonovi. Naime, vozač linije broj 12 (na dužnosti oko 13:20) odjednom se histerično počea derat na nju, otvoria vrata i naredia joj da smjesta izađe van autobusa. Razlog za to je bia šta nije prije ulaska pripremila pokaznu kartu, a kada je otvorila torbu kako bi ju izvadila i pokazala ju on nije ima dovoljno živaca kako bi ju sačeka da ju pronađe. Jednostavno se izdera na nju, na šta mu je ona po meni prilikom izlaska s punim pravom odgovorila da je seljačina i da ne zna ko mu je da posa.
Međutim nisu samo vozači ti koji su nepristojni i živčani. Kondukteri su posebna priča, čast iznimkama. Jednom san kupila kartu koju nije tia poništit niti jedan od tri stroja za timbravanje. I naravno u bus je uša kondukter koji me odma počea vrijeđat da sam neodgojena, glupa, da mu lažen…
Moran reć da je osoblje ovog poduzeća ono koje je neodgojeno, nestručno, živčano, pokvareno do iznemoglosti. Od kud in samo pravo da nas vriđaju.
Kao prvo, kada u autobus uđe neko koga vozači znaju taj se može vozit besplatno u bilo koje doba dana i do bilo kojeg mjesta. Drugo, neće se derat na nekog snažnijeg muškarca al kad se radi o ženi vriđaj stari do mile volje. Drogaše i pijance puštaju unutra na sva zvona jer se boje da im ovi ne bi nešto napravili pa se tako može desit da se većinu dana vozite u autobusu koji zaudara na nečiju bljuvotinu. Ono najvažnije, kao tribali bi putnike puštat samo na prednja vrata pri tome im pregledavajući karte. Jedan dan to rade, a drugi dan ne, treći opet i onda se taj treći izderu na nekog šta nema kartu, a dan prije sve su osobe puštali i na druga i treća vrata bez ikakvog zahtijevanja za kartom. Da ne spominjem kako se za jednu jedinu stanicu treba izdvojit 9kn. Za stanice koje su međusobno udaljenje možda nekih 100m. I mogu tako nabrajat u nedogled. Krajnji pokazatelj bezobrazluka je kada neke dane jednostavno odluče preskočit najraniju jutarnju vožnju jer misle kako nema potrebe, kao neće bit putnika. A da ne spominjen kako unatoč novim autobusima kojima se redovito opskrbljuju na ulicama još možete vidit one koji su na rubu raspadanja i za koje jednostavno ne znate kako uopće mogu vozit jer su na rubu ispravnosti. Pojedini voze i preko dozvoljene brzine kao da ih briga za živote ljudi koji su unutra, a od kojih su polovica mala dica, srednjoškolci i studenti. Zna se desit da pričaju i na mobitel tijekom vožnje. Ma katastrofa. Nema riči koje bi mogle opisat ogorčenje koje je sveprisutno kod ljudi.
I još jedna stvar. Ostala san neugodno iznenađena kad san išla produžit kartu s 12. na 1. misec. Do prije mjesec dana, a i prošlih godina prilikom produživanja pokazne karte nisu vam bili potrebni nikakvi dokumenti osim kada ju pravite prvi put onda morate donit potvrdu da ste učenik, student, zaposlenik…I takvu pokaznu napravite u 9. misec. Uz trošak mjesečne karte plaćate i dodatnih 15kn za jednu običnu folijicu. E sad, ove 2008. godine odjednom studenti kako bi produžili kartu moraju sa sebom ponit indeks, potvrdu s fakulteta o studiranju, osobnu iskaznicu. Ne bi da se učlanjujemo u FBI ili da smo najveći kriminalci koje triba provjerit deset puta. Tri dokumenta sa slikon su in potrebna da bi napravili tu glupu kartu. Zbog navodnih krivotvorila, pa ako neko već ima krivotvorinu sigurno mu neće past na pamet jedan dan platit 100 ili 200kn ovisno koja je općina već će si krivotvorit cili blok karata za godinu. Sistem in je Bože sačuvaj. A to da su pri izdavanju spori ko blato i da se u redu čeka po uru vrimena to nema veze.
U svakom slučaju. Jedva čekan lito da upišen i položin vozački. Kupit bilo kakvo vozilo na 4 kotača i spasin se za vijeke vijekova od dosade čekanja na stanicama po svakakvom vrimenu i vožnje u autobusima zbog kojih mi se najranije ujutro digne želudac.
Datum smrti
Ponukana člankom u ˝Slobodnoj Dalmaciji˝ o bizarnim stranicama na kojima se licitira o mogućim datumima smrti nekih slavnih osoba odlučila sam otić na jednu takvu bizarnu stranicu kako bih utvrdila kada bi triba bit moj sudnji dan. Naravno takve stvari ne treba shvaćat ozbiljno. I tako sam posjetila par tih stranica na kojima nakon što odgovorite na par pitanja kao što su ona o datumu rođenja, kilaži, visini, spolu, prehrambenim i ostalim navikama dobijete navodni datum vaše smrti. Na jednoj su mi prognozirali nedjelju, 5.ožujka 2078., a na drugoj 16. siječnja, 2080. - ironično, na datum kada je rođendan moj simpatiji.
Sve vas koje također zanimaju ovakve gluposti upućujem na dotične stranice čije adrese možete pronać među mojim linkovima. Sretno!
Vrijeme ne staje
Kako prolaze godine tako prolazi i moj život. Zahvaljujući suvremenoj tehnologiji, ubrzanom načinu življenja i ruti kuća-fakultet shvatila sam da se moj život zapravo sastoji od nekoliko dijelova.
Prvi je onaj od rođenja pa do odlaska u osnovnu školu. Razdoblje u kojem sam naučila hodat, govorit, pisat…kada sam se mogla igrat do mile volje u potpunosti nesvjesna kako se ljudi oko mene brzo kreću, a vrijeme nezaustavljivo prolazi. Zahvaljujući jednom profesoru s fakulteta zapravo san shvatila koliko je vrijeme dragocjeno. Sve one minute iz drugog i trećeg dijela života – osnovne i srednje škole – koje su predodređene za to da se kvalitetno obrazujem nisam iskoristila onako kako sam trebala. Bila sam kampanjka koja je kao i većina školaraca učila onda kad je bia neki ispit i smijala se onima koji su dane i noći provodili nad knjigom. Sad shvaćam koliko sam bila glupa kad sam govorila kako su mi matematika, fizika, biologija itd. nepotrebni u životu. I sve te minute koje nisam pravodobno iskoristila za usavršavanje nekih osnovnih stvari mi se danas osvećuju. Sad kad sam na fakultetu upravo zbog tog vremena potraćenog na gledanje televizije, slušanje glazbe, izlazaka, šetnji osjećam da sam u stisci s vremenom jer ima toliko stvari koje moram savladat, a ne mogu jer uvijek negdje zapnem zbog tog što ne mogu povezat neke stvari. Tj. ne sjećam se onog gradiva kojeg bi se trebala sjećat da me neko probudi u ponoć. I je moja novogodišnja odluka iskoristit vrijeme na najbolji mogući način jer ga jednostavno nema previše i nikakvom čarolijom ga ne mogu zaustavit. Ne znači to da ću 24 sata dnevno trošit na učenje, al ono mi je sad primarno. Jer ako se uči kampanjski, već za tjedan dana sve se zaboravi, a sama mogu reć jer sam to zaključila na svom primjeru da neke stvari ostaju dulje u našoj memoriji ako ozbiljno njima pristupimo, u potpunosti svoju koncentraciju i želju da ih savladamo usmjerimo na njih. Samo redovitim radom može se uspjet u životu. Jer koja korist bubanja napamet za samo jedan dan?
I u svemu tome postoji još nešto. Čovjek može bit sretniji ako si priušti skupo putovanje, odjeću s potpisom, najmoderniji automobil, kuću s bazenom…Ali ono što mene stvarno čini sretnom su stvarno sitnice. Današnji dan će mi ostat u sjećanju zato jer sam stjecajem okolnosti došla u kontakt s osobom do koje mi je jako stalo. I znam da će mi nakon što sam shvatila neke stvari život bit bolji. Dobra organizacija je po meni ipak najvažnija. I ono što možete danas ne ostavljajte za sutra jer ćete požalit 100%.
...Svega po malo...
Prošlo je već 14 dana ove nove 2008. godine od koje očekujem da ću prije svega uspješno privest kraju prvu godinu fakulteta, potom si želim puno zdravlja jer je ono najvažnije ma koliko to otrcano zvučalo, dobar ljetni posal kojin ću u 3-4 miseca zaradit dovoljno za vozački jer mi je prekipilo vozikat se javnim prijevozon i naravno za obnovit garderobu te tu i tamo otić možda i na koji kraći odmor (čitaj: Zrće). U svakon slučaju želin sve najbolje sebi i ciloj svojoj familiji koje ima na ciloj zemaljskoj kugli, šta s materine šta s čačine strane. Kad bi bila baš ˝skromna˝ dobro bi mi doša onaj naš famozni ˝super bingo˝ od 14 milijuna. Meni od toga dovoljna jedna ˝svotica˝ kojon bi kupila trenutno omiljeni automobil marke ˝Alfa Romeo˝, manji stančić (jer stvarno, ali stvarno mi je potreban kutak u kojen ću imat svoj mor i kojen ću ja bit gazda), pa bi dio uložila u neki diskač il slično – da mi se ne desi da danas iman, a sutra neman. I naravno ono na šta ne bi štedila je svakako put na europsko nogometno prvenstvo koje mi je događaj no.1 ove godine (ispred Olimpijade) i dala bi sve na svitu da pogledan makar jednu utakmicu. Ali to će vjerojatno ostat samo moj san, jer ću na kraju ipak sve utakmice odgledat doma ili eventualno na organiziranom navijanju na nekom od gradskih trgova. Ma iz svega navedenog najlakše je zaključit da očekujen puno, a i svjesna san toga. Čovjek može bit skroman, al uvik želi još nešto šta će ga dodatno usrećit. I tako se stvari gomilaju, i gomilaju, i gomilaju…
Od značajnijih događaja ove godine koja će čini mi se proć još brže nego prošla izdvojit ću par stvari.
1) Ubojstvo mlade studentice Kristine Šušnjare osuđujem u svakom pogledu. Osobi koja ju je ubila po mom mišljenju najveća kazna bi bila smrtna kazna, ali kakvo je naše pravosuđe ta će osoba za 20 godina ponovno šetat mjestom u kojem živi (za usporedbu u Americi ne samo da bi ga smaknuli već bi i u grobu izdržava kaznu za taj gnjusan zločin). Ne daj Bože, ali da se takvo nešto desilo ditetu nekog političara vjerojatno bi zakon učinili onakvim kakvim treba bit. E sad, mislim da su sljedeći krivci roditelji. Po onome šta san čitala po novinama nemogu virovat da su roditelji ton svon ditetu koje je imalo 20-tak godina dopuštali da izlazi van na način da stopira, hej!? Il ako ju je već brat vozia do mosta na kojem ju je iskrca, zašto ju nije vozia sve do Sinja!? Nego neka mala stopira u minjaku cila sređena…Ako je ona to redovito radila na ton iston mistu, vjerojatno bi joj se to desilo prije ili kasnije (njoj ili nekome drugome). Jer ako izlaziš na taj način, neko te sigurno vidija par puta i naravno da će ti takav prvi ponudit prijevoz, a ti kad uđeš unutra naivno misliš da će te tako mladu i samu odvest di god poželiš. Pa dajte cure, di van je pamet kad ulazite u automobile ljudi koje nimalo ne poznajete. Nema šanse da bi sama ušla u auto s nekin koga znan 10 godina i ko mi je prijatelj jer se danas mnogi pretvaraju da to jesu, a kamoli s nekin koga uopće ne poznan. Stvarno ne razumin neke ženske…Nije ni čudo šta muški znaju reć da smo glupe…
2) Zabrana pušenja. Podržavan 100%. Koliko god pušaći bili protiv toga mene uopće ne zanimaju te njihove brige. Svako može izać van na kavu i izdržat 30 sata bez duvana. Al naravno u današnjen svijetu to je još jedan od pokazatelja koliko se para ima. Jer ko svaki dan popuši po kutiju duvana sigurno mu ne fali za kruv. Glavno da se ima za cigare. I ti pušači se posli bune šta rastu cijene kruva, mlika, nafte; a nije in teško izdvojit do 500kn misečno na taj otrov. Mislin šta vide u ton famoznon duvanu – rješenje psiholoških problema, nervoze, misle da su više sexy sa smotuljkon u ustima!? Svašta. Ako već truju sebe ne trebaju i druge, npr. trudnice!
3) Novi sabor. Moji kandidati su pobijedili. Ali bez obzira na to ko bia na vlasti teško da će nan bit puno bolje. Jer mi smo narod koji voli ništa radit, a imat puno para i živit na visokoj nozi. Nema veze ako danas kupin najnoviji Mercedes i sljedeću godinu neman ništa za obuć il pojest, glavno da ljudi misle kako san ja neka elita. Bljuva mi se od takvih osoba koje glumataju da su neka visoka klasa. Pa šta i da jesu, novac in neće kupit pamet. No da se vratin na političare. Sjedit će oni u saboru i sljedeće 4 godine, a većinu obećanih promjena doživit ćemo tek pred nove izbore kao i obično kad se skupljaju simpatije glasača. Ne znan kako su svi oni došli na ta svoja mjesta, ali u jedno san sigurna. Nitko od njih ne zna pravi način kako poboljšat našu ekonomiju, kako spriječit da cijene rastu u nebesa, a plaće su mizerne da mizernije ne mogu bit. Jer danas čini se ne mogu bez kreditnih kartica opstat oni koji nisu političari, top menadžeri ili vlasnici nekog uspješnijeg obrta.
Eto, ukratko san se osvrnila na najnovije događaje, a što nas sve očekuje ko zna. Vrime će pokazat. Svatko od nas ovisi sam o sebi. I vjerujte mi nećete požalit ako nakon završene srednje škole izdvojite još 3-5 godina za studiranje. Dobre pare ako ste pametni, ambiciozni i poduzetni možete zaradit i preko lita. A još veće pare možete zaradit sa novim znanjima i usavršavanjem starijih. Ako ne uspijete ovdje, uvijek možete otić u neku stranu zemlju gdje ćete na brz način ostvarit veću zaradu. A onda, kud vas noge nose.
19 mi je godina ˝tek˝...
Još jedan dan je prošao...
3. prosinac 2007. Eto, davno je bila 1988. Nisan ni makla prston, a prošla je godina dana od kad san slavila svoj jubilarni 18 rođendan koji mi je ˝najvažnije˝ donia pravo da izađen na izbore, i eto sad iman već 19. To mi je baš neki glupi broj. Šta ja znan, već starin... :) Vrime je da nađen momka, udan se i iman dicu kako bi moja baba rekla. Al meni je baš dobro samoj. Uživan sa ljudima koje san upoznala na fakultetu i provodin najbolje dane svog života. Najbolje je studentsko doba. Nije mi ža šta san se odlučila za još par godina učenja. Super mi je odi među zrelim ljudima koji su pametni, znaju šta žele, veseli su, druže se jedni s drugima itd.
Konačno san doživila to da upoznan odrasle momke koji nisu u pubertetu i ne vataju cure za sise i guzice već se s njima može pričat normalno o svakoj temi.
Rođendan nisan slavila. Prerasla san to. Dovoljno mi je da su se tog dana sjetili ljudi do kojih mi je najviše stalo. Prerasla san puste poklone, proslave sa puhanjem svjećica na torti, otvaranje voćnog šampanjca, puhanja balona, smišljanja igrica za dicu pozvane na proslavu itd.
Bio je to jedan običan dan. Kao i svaki drugi. Zaželila san sama sebi da i dalje buden zdrava, optimistična, vesela i da uspješno završin fakultet šta mi je ipak trenutno najvažnije jer sam pa mogu reć preambiciozna i želim bit netko i nešto. Ne treban bit poznata, al želin da me se prepoznaje po uspjehu, idejama i vječnom osmjehu na licu.
Sjaj Hrvatske, bijeda Engleske
Ljubiteljica san svih sportova, šta je neobično za cure, a pogotovo nogometa. Nakon srijede 21.11.2007. shvaćam zašto je upravo nogomet najpopularniji, najgledaniji, najbolji sport na svitu. Nikad nisan bila ponosnija šta san Hrvatica nego te večeri kad smo jednoj bahatoj i samouvjerenoj Engleskoj pokazali što je pravi nogomet, što su sportsko srce i duša, tko su najbolji navijači...Pokazali smo što su borbenost i pravednost.
Od prve minute igrači su pokazali da su bez straha istrčali na teren kako bi pokazali svo svoje umijeće i znanje. Trčali su za sebe i za cilu Hrvatsku tih 90 minuta. To je jedna od najboljih utakmica reprezentacije zadnjih godina od kada smo osvojili broncu '98.
Skakala san na golove Kranjčara i Olića, nervirala se i grizla nokte nakon jedanaesterca i gola Croucha, suze su mi potekle kad je Petrić da gol jer sam tada - u 77. minuti - shvatila da je to to i da Englezi više nemaju šanse. Porazili smo ih na ˝svetoj˝ travi, na Wembleyu kolijevci nogometa.
Neopisivo mi je ža šta nisan bila na toj utakmici, na stadionu među hrvatskim navijačima da osjetim tu pobjedničku atmosferu na licu mjesta. Ne sramim se reć da san plakala dok san ih gledala kako slave i zajedno s igračima pivaju Thompsonovu ˝Lijepa li si˝.
Dala bih sve, gladovala bi da oden na bar jednu utakmicu tog europskog prvenstva. Moja očekivanja su velika i opravdana. Uvjerena san da ćemo proć skupinu ma kakva ona bila (naravno nadam se što boljem ždrijebu), a onda će nam samo nebo bit granica. Pravi i istinski sportaši koji umiru na terenu na kraju i pobjeđuju. To su zaslužili. Mislim da ćemo ostvarit isti ako ne i bolji uspjeh od onoga '98.
No moja najveća želja je da Hrvatska nogometna reprezentacija konačno odigra jednu natjecateljsku utakmicu i u Splitu na Poljudu. Da i mi ostali dobijemo priliku pozdravit te nogometne kraljeve. Pa makar utakmicu s Andorom u kvalifikacijama za SP 2010.
HRVATSKA REPREZENTACIJA ŽIVI VJEČNO.
Zahvale Pletikosi, Šimuniću, Ćorluki, Kranjčaru, Šimiću, DaSilvi, Modriću, braći Kovač, Oliću, Srni, Petriću, Pranjiću, Rakitiću i ostalima, za neprocjenjive trenutke radosti koje su nam omogućili.
Sa željama da se Klasnić što bolje oporavi i vrati među pobjednike.
Kolokviji
Prošli tjedan krstila san prve kolokvije. Moj prvi dojam je da san ih mogla napisat i puno bolje, ali s obzirom da san ih sve prošla zadovoljna san.
Šta san zaključila iz njih? Da je jako korisno bit na vježbama i da bi bilo pametnije umisto dva dana prije ispita nastavno gradivo učit redovito. A ne da se nakupi nekih 70 stranica ka šta je bilo u mom slučaju. Srića sve je unatoč mom kampanjskom učenju ispalo dobro i ovo mi je škola za nastavak. Međutim, poznavajući sebe, meni đava ne da mira pa će se vjerojatno sve ponovit. Al, nasilit ću ja sebe nekako na redovit rad. Triban izgurat ovu godinu kako triba kad su mi je roditelji već masno platili. Općenito da je završit bar te prve tri godine, a posli iman masu mogućnosti. Volila bi završit i sljedeće dvi. Al naravno prvo bi valjalo zaradit neke pare, pa onda kakve volje buden za učenje. Sve je to još daleko.
Eh da, i neopisiv je osjećaj kad vidiš da si bolje od nekih drugih osoba koje poznaješ napisa test, pogotovo jer te osobe misle da su najinferiornije, najpametnije...Upravo dosta takvih koje znan nisu prošli ni taj prvi test. A ja jesan. I neka in.
Reality TV
HRT1 – Ples sa zvijezdama, RTL – Big Brother, NOVA TV – Showtime! Što im je zajedničko? Odgovor je očit, reality show.
Subotnju večer pred izlazak, koji mi je potreban kako bi se ispuhala nakon prvog testa na fakultetu za koji sam bez prestanka učila dva dana, provela san eto uz tv. Na koji god sam program okrenila, izuzev HRT-a, mogla sam vidit samo hrpu netalentiranih mladih ljudi koji vape za pet minuta slave ne znajući da će jednog dana ponovno biti tek ˝dijete iz predgrađa˝. Za postati zvijezdom, a ne znam koga bi se u našoj državi moglo tako nazvat, potrebno je puno više od izigravanja gusara na televiziji ili pokušaja oponašanja Mariah Carey.
Međutim, usprkos tome što većinu tih zabavnih emisija smatram zapravo glupostima moram priznat da jednostavno postanete ovisni o njima. Potvrda je da gotovo svaki dan gledan upravo Big Brother koji se prikazuje već četvrtu sezonu. Iz sezone u sezonu gledamo 14 odabranih kandidata za koje mogu reć da ne znam čime su zaslužili da budu u tom show-u.
Da krenem redom od netom ispale Senke. Prvog dana kad san ju vidila pomislila san ˝šta je ovo!?˝. Ta mlada cura šta se nekih stvari tiče je pametna, al lajava je i nedefinirana za poludit. Ne mogu pobjeć od osjećaja da se prijavila samo kako bi našla nekog ko će je zagrlit. U ovom slučaju to je bia Arsen koji je i previše bia prisan s njom ako je sudit po novinskim napisima. Iznit ću rečenicu jedne svoje prijateljice: ˝Arsen sramoti sebe i Split s onon vlajnon Senkon.˝ Istina, Arsen je momak dobar ka kruv i netipićan Splićo, al moga se spetljat i s boljon od Senke, al ako mu je ona ˝samo za po kući˝ onda mu dilon opraštan. Jedan od mojih favorita u svakon slučaju. Odma da spomenen i sugrađanku nan Vitu koju smatran osobon koja se ponaša onako kako joj odgovara kako bi pridobila simpatije sustanara. Želi sa svima bit ok, a zapravo mi se čini da joj je pun kufer svih osim šminke i odjeće naravno. Frajer Stipe mi je u početku bia super, al pametuje li ga pametuje. S vremenon mi je posta manje drag, al njegov osmijeh i okice obaraju s nogu. Drugi favorit. Eh, Vedran. Ka da su svi vrazi ušli u njega. Simpatičan, zabavan, vesel… A treći favorit. Tessa je jedna ok cura, ali njene promijene raspoloženja i zidove ubijaju u pojam. Maja-Paola je mala slatkica koja se svakom prištekaje i do bola je zatreskana u Stipu koji na žalost s njom ne želi ništa više od prijateljstva i maženja. Krešo je lik kojeg ne mogu definirat, pari se ok ali nije to to. Šta se Martine tiče navest ću rečenicu svoje babe ˝ova ženska je ka krava˝. Mislim da ona govori sve šta mislin o toj curi koja se smije na način da i žbuka opada sa zidova. Za Mateju mogu reć samo da je iritantna kučka koja prečesto koristi vulgarne izraze i bilo bi bolje da je ispala muško. I za kraj od stanara koji su ostali u kući Goran. Osoba koja mi je u početku dok je još Ivana bila u kući pomalo išla na živce, al sad je jedna od onih koje bi voljela upoznat.
Moj četvrti favorit bila je, Mirela. Cura iz Zagreba koju su svi osuđivali, ali moje mišljenje je da je ona zapravo bila žrtva. Svi su joj na leđa natovarivali sve loše stvari koje su se odvijale u kući. I priča oko njenog tračanja. Ispalo je da je lažljiva kučka, a zapravo je iznosila svoje viđenje stvari koje su se odvijale u kući i ono je bilo potpuno ispravno. Problem je drugih stanara što su očito lažljivi ili imaju jako loše pamćenje. Trebala je ponovno uć u kuću i pokazat im svima tko je i šta je sve sposobna.
Showtime ne bih previše komentirala jer bih izgubila previše vremena i mjesta. Mogu samo reć da se osobe koje znaju pivat i stvarno imaju dobar glas mogu nabrojat na prste jedne ruke (i manje). Nažalost, u nas je običaj da najbolji gube, a budale pobjeđuju.
Ples sa zvijezdama je jedini reality u nas, kojem ne nalazim niti jednu zamjerku i kojeg mogu pogledat od početka do kraja. Da ih je bar više takvih.
Ne mogu više, a i vrijeme je za spremanje za izlazak.
9 Mjeseci
Situacija: Dogovorite se s prijateljima za izlazak u disko. Iako ono otvara u ponoć nađete se najmanje sat vremena prije na pijanci. Dođete polupijani (blaže rečeno) na podij, skockani od glave do pete i u roku od pola minute pored vas se pojavi super zgodni momak u kojeg se zaljubite na prvi pogled (naravno uzmimo u obzir činjenicu da je u disku skoro u potpunosti mračno te da ste oboje pijani, tako da je zadnje navedeno vjerojatno obostrano). On vas pita za ples na što vi naravno pristanete. Nakon nekoliko minuta izazovnog plesa i gledanja u oči on vas počne dodirivat po određenim mjestima i šaputat vam na uho kako ste mu lipi, zgodni, sexy itd. Vama to naravno godi i prepuštate se igri. Pod dojmom lijepih riječi i utjecajem alkohola. I tako što noć odmiće kraju vi ste sve napaljeniji jedno na drugo. I naravno, dolazite do onoga kad smo već tu idemo iskoristit priliku do kraja. Nakon obavljenog posla svatko od vas odlazi svom domu.
Ujutro ste oboje mamurni, muka vam je zbog količine alkohola koju ste popili i sjećate se svega u isječcima. Vama nepoznat muškarac je vjerojatno sretan jer ste mu bili još jedan u nizu laganih trofeja o kojem će raspravljati sa svojim frendovima i nakon toga vas zaboravit zauvijek. A vi pod dojmom noći koju ste proveli s tim muškarcem padate u nesvijest pitajući se kada ćete ga opet sresti. Međutim, nakon mjesec dana počnete osjećat mučnine i do mozga vam dođe da one burne noći niste koristili zaštitu. Imate tek 18 godina, preplašeni ste i brzo trčite do ljekarne po test na trudnoću. Pozitivan je!
Ne, nisam trudna. Da neki iz moje obitelji koji prate ovaj blog ne bi umrli prije nego što im je to zacrtano u sudbini. Razlog zbog kojeg sam navela jednu po meni uobičajenu situaciju među mladima u ovo vrijeme je taj da sam posljednjih dana saznala da je velik broj cura od kojih neke poznajem bolje, a neke samo po viđenju trudno. I ne mogu a da mi prvo ne padne na pamet gdje je bila pamet tim curama koje su jedva napunile 18 godina. Prvo šta si nikad ne bi dopustila da se napijem jer mi je tako grezo vidit pijanu curu, a drugo spavat s neznancem u tim godinama i to bez zaštite (kao nema veze jedan put, neće bit ništa) mi nikad ne bi palo na pamet. Razlog više je i činjenica šta osobno znam za slučaj cure koja je sa 16 godina ostala trudna s momkom s kojim je tri godine bila u vezi, vjenčali su se, ona je rodila malu curicu, a već nakon mjesec dana sve joj se okrenilo naglavačke. Mužu joj je dosadilo (a kako i ne bi kad jedno od njih ima 16, a drugo 19), odlučia je ostavit i nju i dijete, a ona si je od silne ljubavi prema njemu odlučila dva puta pokušat oduzet život. Srećom nije uspjela, jer pitam se što bi onda bilo s tim malim bićem ni krivim ni dužnim za situaciju u kojoj se moglo nać.
Postati majka tako mlada, još na dalekom putu do zrelosti, sređene životne situacije, završenog određenog stupnja obrazovanja,…mi je nepojmljivo. Pa ljudi moji, mi smo s 18 godina još djeca koja imaju još puno toga za naučit o životu, imamo vremena za zabavu, putovanja, daljnje obrazovanje…i zašto si mladost upropastit sa jednom tako nepromišljenom radnjom. Jasno mi je da se desi da se zaljubite u osobu i mislite si da vam je to onaj pravi, najbolji, najljepši i da ga ne smijete pustit da vam pobjegne. Ali ako mislite da je jedini način taj da ostanete trudni tako rano, razmislite i o tome da i toj drugoj osobi nekom svojom nepromišljenom radnjom upropaštavate život. Naravno ne vidim ovdje samo muškarce kao žrtve, i oni su neizmjerno neodgovorni kad žele spavat s nama bez zaštite. U toj situaciji osuđujem obje strane.
Pitam se kako se te mlade cure osjećaju kad shvate u kakvoj se situaciji nalaze? Tu sad dolazim do još jednog pitanja. Kakva je reakcija njihovih roditelja, obitelji, prijatelja, okoline? Nisu rijetke situacije da roditelji postanu posramljeni. Ne mogu vjerovat šta sve rade oni koje još smatraju djecom. Dijete će rodit dijete. Ljudi sa 30-40 godina nisu svi dobri roditelji, a kamoli netko tko je tek izašao iz puberteta.
Znam da tada dolazi i do dileme da li rodit ili ne? Upravo takva mišljenja sam čula u slučaju djevojke čiju sam priču navela. Mislim da usprkos svemu ne smijemo nikome uskratit pravo na život. Moram reć da nisam za pobačaj. Osim u slučaju silovanja jer tada smatram da osoba stvarno ima vlastito pravo da li će rodit dijete koje jednog dana može voljet, ali koje će vjerojatno gledat kao kopile nekog nasilnika i koje će ju vječno podsjećat na odvratne trenutke koje je doživjela. Takvo dijete nikada neće biti u potpunosti prihvaćeno ni voljeno. Bolje je bit nevidljiv, nitko i ništa…nego živjet bez ljubavi roditelja.
Prvi posao
Minulog ljeta koje je tako brzo prošlo radila sam prvi put u svom životu. Ono što odmah moram reć je da nema boljeg osjećaja od onog kada shvatiš da si svojim mukom i trudom zaradio novac kojim raspolažeš i koji ti je u rukama te da ga možeš potrošit na stvari koje već dugo želiš. Mogu reć da jedva čekam novi posao. Shvaćam da je to početni zanos i da kad dobiješ stalni posao stvari već nakon dva mjeseca postanu drukčije, ali zasad želim upravo to – svoju sljedeću plaću. Iako studiram, najvjerojatnije ću od sljedećeg mjeseca počet i radit. Moram vidjet kako će teć stvari s testovima i kolokvijima. Četiri dana bih bila ujutro ili popodne na fakultetu, tri bih radila u smjeni koja mi odgovara i imala bih dovoljno slobodnog vremena i za učenje i za posao. Možda se zavaravam, ali tko ne riskira ne profitira.
I tako radila sam ja u toj našoj splitskoj trajektnoj luci prošlo ljeto skoro svakog dana i stvarno sam u dodiru s turistima doživjela svašta. Glavno šta sam zaključila je da onu našu luku definitivno treba infrastrukturno preuredit jer je suludo, nemoguće i za živce izgubit u vrhuncu sezone 200 automobila s jednog trajekta (naravno zna ih bit istovremeno i dva, tri trajekta – oko 500 automobila) usmjeravat u jednu jedinu traku s kojom se može izać iz luke.
Druga stvar je da su stranci nenormalno sumnjičavi. Slučaj; vide čovika u odori koji ih ako je potrebno uputi gdje trebaju ić i normalno bi bilo da mu poviruju, ali ne oni će stat do svakog (doslovno svakog) sljedećeg u istom odjelu i pitat ga istu stvar jer misle da ih je ovaj prvi namjerno krivo uputia. A da ne spominjen bisere kao ja sam najpametniji, ja znam di treban ić pa umisto u redu za Anconu završi u redu za Hvar na primjer. Još su originalniji oni koji nasred ceste parkiraju auto kako bi kupili kartu za trajekt i to pet minuti prije isplovljavanja i onda vam se buni kad mu kažete da je propustia ukrcaj i da na sljedeći mora čekat po četiri sata jer vrlo teško da će se specijalno za njega uvest izvanredna linija. I tako dolazim do najvećeg show-a koji san doživila u tih 30-tak dana šta san radila.
˝Slučaj Talijanka˝ - dotičnog jutra isplovljava je trajekt za Hvar u 11 sati. I red je bia poveći i moglo se pretpostavit da se neće svi uspjet ukrcat jer nije bila riječ o najvećem trajektu koji isplovljava ranije u 9. I tako se napunia taj trajekt i dotična Talijanka je sa svojin mužen ostala druga po redu koja nije imala sreće. I tada započinje scena, ona sva nervozna izlazi iz auta i dere se kako nema šanse da se ona ne ukrca na taj trajekt, ona bi na silu, sve je isplanirala na način na isplovi s tim trajektom u tu i tu uru (uspila bi da je došla na vrime)…No to nije sve, počela je ona posli s pričon kako smo mi očajna zemlja za turiste, da je to sve mafija (pitam se odakle je potekla!?) jer je vidila kako neki ulaze preko reda (a to su kamioni koji se uopće ne ukrcavaju na trajekt već se zaustave tik pred ulaz na njega kako bi istovarili hranu i opće potrepštine)…Razgunđala se ona na engleskom, pa počela priču kako su joj pokrali pustu lovu na skipera, i za kraj kad se konačno pomirila s činjenicom da je pun k**** njezinog deranja svima oko nje utišala se i odlučila čekat sljedeći trajekt. Ali tu ima još jedna caka, parkirala je ona svog đipa tačno pred ogradu koja se otvara kako bi se auti mogli iskrcat s trajekta jer će ona bože moj uć prva na sljedeći da joj se ne bi dogodilo isto. I tako ode ona u šetnju do sljedećeg trajekta i nema nje, a dolazi najveći trajekt i radi nje iskrcaj ne može teć normalno. I već nervozni lučki radnici zovu pauka koji je doša sekunda poslije nje kojoj je naređeno da istog trena miče svog limenog ljubimca. Pitan se šta bi bilo da se nije pojavila na vrime i da nije ugledala svoj automobil na mjestu na kojem ga je parkirala.
Osim ovog slučaja izdvojila bi i jednu po meni zalutalu Korejku, Japanku, Kineskinju šta li (svi su isti) veličine metar i lamica koja je nama koji smo se u tom trenutku zatekli u njenoj blizini uz pomoć nekog dokumenta pokušavala na kineskom (da kineskom) sa nekom slušalicom u uhu objasnit da traži neku ambasadu. E pa ta stara bakica koja je manja i od parkiranog motora kraj kojeg je prošla neka drugi put kad dođe vamo nauči engleski. Kako je reka jedan; toliko je mala da je vjerojatno dok je bila u svojoj grupi upala u neku udubinu na našoj cesti i dok je izašla iz nje izgubia joj se svaki trag i tako je ona jadna dolutala do nas al mi eto nismo znali taj kineski i nismo joj mogli pomoć pa je ona nastavila svoj put sa torbom na leđima i pasošem u ruci.
